More you might like
Novembar - Gistav Flober(Izvučene rečenice)
Strana 5
Tužno je ovo godišnje doba: čini nam se da će život otići sa suncem, jeza obuzima srce kao što žmarci podilaze kožu, svi šumovi se gase, vidici blede, sve tone u san ili umire.
Iznova sam polako prelistavao stranice svog života, sve misli, strasti, dane zanosa, dane tuge, treptaje nade, kidanja u duševnim mukama. Sve sam ponovo video, kao čovek koji obilazi katakombe i polako razgleda, sa obe strane, mrtve poređane kraj mrtvih.
Strana 6
Jesam li mrzeo? Jesam li išta tražio? Ja i sada sumnjam u to; živeo sam izvan svih pokreta, izvan svake borbe, ne pašteći se ni oko slave, ni oko zadovoljstava, ni oko nauke, ni oko novca. Od svega ovog što sledi niko ništa nije znao, i oni koji su me svakog dana viđali nisu znali ništa više od drugih; bili su, u odnosu na mene, kao postelja u kojoj spavam i koja ne zna za moje snove. A uostalom, zar ljudsko srce nije ogromno samovanje u koje niko ne može da prodre? Strasti koje u njemu žive liče na putnike u pustinji Sahari, umiru u njemu ugušene, i njihovi se krici izvan njega uopšte ne čuju.
Strana 8
Ubrzo me čitavog zahvatila želja da nekoga volim; s beskrajnom žudnjom prizivao sam ljubav, maštao o ljubavnim jadima, svakoga časa očekivao sam neko bolno kidanje koje bi me ispunilo radošću. Više puta mi se učinilo da sam to našao, u mislima sam uzimao prvu ženu koja bi se pojavila i učinila mi se lepa, i govorio sam sam sebi: „Ovo je ona koju volim”, ali uspomena na nju, koju sam hteo da sačuvam, postepeno je bledela i iščezavala umesto da raste; ja sam, uostalom, osećao da sam sebe primoravam da volim, da sa svojim srcem igram komediju, ali se ono ne da prevariti, i zbog tog neuspeha dugo sam bio tužan; skoro sam žalio za ljubavima koje nisu postojale, a zatim snevao o drugim za koje sam želeo da mi ispune dušu.
Strana 10
…unutrašnja radost koju sam nosio u dubini svoga bića izlivala se na svet i zasipala ga mirisima preobilja moje sreće…
Strasti koje sam želeo da imam proučavao sam u knjigama. Ljudski život je za mene sav počivao na dve-tri ideje, dve-tri reči, a oko njih se sve ostalo obrtalo kao sateliti oko svojih zvezda. Tako sam ja svoj beskraj naselio mnogim zlatnim suncima; priče o ljubavi zauzimale su u mojoj glavi mesto pored onih o revolucijama, a lepe strasti pored priča o velikim zločinima; sanjario sam u isti mah o zvezdanim noćima toplih krajeva i o pobuni u zapaljenim gradovima, o lijanama devičanskih šuma i sjaju iščezlih monarhija, o grobovima i kolevkama; žuborenje vode u ševaru, grgutanje grlica na golubarniku; šume mirte i miris aloje, zveket mača i oklop, konje koji poigravaju, zlato što se presijava, varnice koje sipa život, agoniju očajnika, sve sam posmatrao istim začuđenim pogledom, kao neki mravinjak koji se uzmuvao kraj mojih nogu. Ali iznad ovog života uzburkanog na površini, u kome su se razlegali tako različiti povici, izbijala je strašna gorčina koja je bila sinteza i ironija svega toga.
Uveče, zimi, zastajao sam pred osvetljenim kućama u kojima se igra i posmatrao kako senke promiču iza crvenih zavesa, do mene su dopirali šumovi puni raskoši, zveckanje čaša i poslužavnika, srebrnog pribora o činije, i to mi je govorilo da samo od mene zavisi hoću li uzeti učešća u toj svečanosti na koju su svi navalili, na toj gozbi na kojoj svi jedu; iz neke divlje oholosti držao sam se po strani, jer sam nalazio da me moja samoća ulepšava, i da je moje srce šire kad ostaje daleko od svega onoga što predstavlja radost za ljude. Zatim bihnastavio da hodam pustim ulicama, na kojima su se fenjeri klatili škripeći koturačama.
Strana 11
Mene je brzo obuzela nesavladiva odvratnost prema ovozemaljskim stvarima.
Strana 12
Voleo sam da se izgubim u vrtlogu ulica; često sam se zabavljao glupostima: gledao sam svakog prolaznika pravo u oči kako bih na njegovom licu otkrio neki porok ili upadljivo izraženu strast. Sve te glave promicale su brzo pored mene: jedne su se osmehivale, zviždukale su prolazeći, dok im je kosa lepršala; druge su bile blede, neke crvene, neke kao zemlja; i brzo bi minule pored mene, klizile jedna za drugom kao stubovi kraj puta dok nas kola nose. Ili sam gledao samo noge koje su išle u svima pravcima, i trudio sam se da svake noge vežem za jedno telo, telo za misao, sve ove pokrete za ciljeve, i pitao sam se kuda idu svi ti koraci, i zašto koračaju svi ti ljudi
Ništa nisam voleo, a toliko sam želeo da volim! Moraću da umrem ne okusivši nikakvo dobro. U ovom času čak i ljudski život nudi mi na hiljade mogućnosti koje sam jedva nazreo: nikada, ni kraj kakvog izvora niti na konju koji drhće, nisam čuo zvuk roga duboko u šumi; isto tako, u noći blagoj i punoj mirisa ruža, nikada nisam osetio kako neka prijateljska ruka podrhtava u mojoj, niti sam je ćutke stegao. Ah, ja sam prazniji, šuplji i jadniji od bureta bez dna iz koga su sve popili i u kome pauci pletu svoje mreže u tami.
Strana 14
Ponekad, potpuno iscrpljen, rastrzan strastima kojima nema granice, pun užarene lave koja kulja iz moje duše, besnom ljubavlju voleći stvari koje nemaju imena, žaleći za predivnim snovima, dok me je misao iskušavala sladostrašćem, udisao sam u sebi svu poeziju, svu harmoniju i, skrhan pod težinom svoga srca i svoje oholosti, padao smrvljen u ponor bola, krv mi je šibala u lice, činilo mi se da će mi grudi prepući, ništa više nisam video, ništa nisam osećao, bio sam pijan, bio sam lud, uobražavao sam da sam veliki, uobražavao da se u meni otelotvorilo nešto uzvišeno, čije bi otkriće zadivilo svet, a ova kidanja su u stvari život onoga boga koga nosim u svojoj utrobi. Tom divnom bogu prineo sam na žrtvu časove svoje mladosti; ja sam sebe pretvorio u hram da bih primio nešto božansko, ali hram je ostao prazan, kopriva je izrasla između kamenja, stubovi se ruše, evo sovuljage prave u njemu svoja gnezda. Kako ništa nisam crpeo iz života, život je iscrpljivao mene; snovi su me zamarali više od nekih velikih poslova; čitav jedan svet, nepomičan, nesvestan samoga sebe, živeo je potuljeno pod mojim životom; ja sam bio zadremali haos od bezbroj plodnih klica koje nisu znale kako da se ispolje niti šta da od sebe rade, tražile su svoj oblik i čekale svoj kalup.
Po raznovrsnosti svoga bića bio sam kao neka ogromna šuma u Indiji, u kojoj život treperi u svakom atomu i izbija, čudovišan i divan, pod svakim sunčanim zrakom; nebesko plavetnilo ispunjavaju mirisi i otrovi, tigrovi skaču, slonovi dostojanstveno koračaju kao žive pagode, bogovi, tajanstveni i grozni, skriveni su u pećinskim bu,cw dupljama između velikih gomila zlata; a sredinom teče široka reka, sa krokodilima razjapljenih čeljusti što krljuštima udaraju o lotose na obali, i cvetna ostrva koja vodeni tok nosi sa deblima drveća i leševima pozelenelim od kuge. Pa ipak sam voleo život, ali život pun napora, blistav, ozaren radošću; voleo sam ga u pomamnom galopu jahaćih konja, u treperenju zvezda, u kretanju talasa koji jure ka obali; voleo sam ga u nadimanju lepih golih grudi, u drhtaju zaljubljenih pogleda, u treperenju struna na violini, u podrhtavanju hrastova, u sunčevom zalasku koji zlati okna na prozorima i dočarava nam terase Vavilona, na kojima, nalaktivši se, sede kraljice i posmatraju Aziju.
Strana 15
I usred svega toga ja sam stajao nepomičan; okružen tolikom živošću koju sam video, koju sam čak podsticao, sedeo sam bez dejstva, nepokretan kao neki kip okružen rojem muva koje zuje oko njegovih ušiju i gamižu po njegovom mermeru. O, samo da sam imao koga da volim, samo da sam mogao da na jednu tačku usredsredim sve te oprečne sile koje su stalno ponovo rušile na mene! Ponekad sam, po svaku cenu, hteo da pronađem neku ženu, hteo sam da je volim, u njoj je bilo sadržano sve, sve sam očekivao od nje, to je bilo sunce moje poezije na kome je trebalo da procveta sve cveće i zablista svaka lepota; očekivao sam jednu božansku ljubav, unapred sam joj davao oreol kojim će me zaseniti, i prvoj na koju bih slučajno naišao u gomili darivao sam svoju dušu, i gledao je tako da može dobro da me shvati, da u samom tom pogledu može da pročita ono što sam tada bio, i zavoli me. Prepuštao sam svoju sudbinu tom slučaju, ali je i ta žena prolazila kao ostale, kao prethodne, kao sledeće, i ja sam zatim ponovo padao, skrhan gore nego neko pokidano jedro, pokislo za vreme oluje.
Rođen sam sa željom da umrem. Ništa mi nije izgledalo gluplje od života i sramnije nego držati do njega. Vaspitan bez vere, kao ljudi moga uzrasta, nisam imao suvu sreću ateista ni ironičnu bezbrižnost skeptika. Ako bih katkad, iz ćudljivosti, ušao u crkvu, činio sam to da bih slušao orgulje, da bih se divio kamenim statuama i nišama; ali što se dogme tiče, nikada nisam išao tako daleko; osećao sam se kao pravi Volterov sin.
Strana 16
…ponekad bi mi veličanstvene ideje odjednom prolazile kroz glavu, kao ono letnje veliko sevanje bez grmljavine što obasja čitav grad, sve ukrase na zgradama i raskrsnice ulica.
Strana 17
Nisam video ništa za šta bih se zakačio, ni svet, ni samoću, ni poeziju, ni nauku, ni bezbožnost, ni religiju; lutao sam između svega toga kao duše koje pakao neće da primi a raj odbacuje. Tada bih prekrstio ruke i gledao na sebe kao na mrtvog čoveka, bio sam samo mumija balsamovana svojim bolom; zla kob, koja me je pritisnula još u mladosti, prostirala se za mene na čitav svet, video sam kako se ispoljava u svim ljudskim akcijama, tako sveobuhvatno kao sunce po zemljinoj površini…
Omrzuo sam život, omrznuo ljude, obuzimao me neki bezimeni bes. U srcu sam imao čitave riznice nežnosti, a postao sam svirepiji od tigrova; hteo sam da uništim čitav svemir i da usnim sa njim u beskrajnom ništavilu; ah, da mi je bilo da se probudim od svetlosti gradova zahvaćenih požarom! Hteo sam da čujem pucanje kostiju koje plamen proždire, da se prebacujem preko reka punih leševa, da u trku gazim preko povijenih leđa naroda i mrvim ih pod kopitama moga konja, da budem Džingis-kan, Tamerlan, Neron, da svet zadrhti kad samo skupim obrve.
Strana 22
…u trenutku kad hoću da se vratim toj uspomeni, ja drhtim i kolebam se; kao da ću ponovo videti svoju nekadašnju ljubavnicu; potištenog srca čovek zastaje na svakom stepeniku njene kuće, strepi da će je ponovo videti, a strah ga je da je neće zateći. Isto se događa i sa nekim mislima s kojima je čovek dugo živeo; hteo bi da ih se zauvek otrese, a one, međutim, struje u njemu kao sam život, srce u njima živi kao u
svojoj prirodnoj atmosferi.
Strana 32
noću, nema sumnje, usamljene želje se bude i snovi počinju da traže jedni druge; ovaj ovde, možda, uzdiše za nekom nepoznatom dušom koja za njim uzdiše na nekoj drugoj hemisferi, pod drugim nebom.
Kakvi li su snovi prolazili ovom glavom? Da li sanja svoju porodicu, svog prvog ljubavnika, svet, ljude, možda bogati život pun izobilja, neku ljubavnu želju? Možda mene? Pogleda uprta u njeno bledo čelo, uhodio sam njen san i trudio se da po hrapavom zvuku koji je izlazio iz njenih nozdrva otkrijem njegov smisao.
Strana 33-34
Ponekad, na putu, vraćajući se kući, zamolila bih da se popnem na neka kola sena, čovek bi me poveo sa sobom i posadio na svežnjeve deteline; hoćeš li verovati da sam najzad počela da osećam neko neizrecivo zadovoljstvo kada bi me sa zemlje podigle jake i snažne ruke nekog jedrog momka čije je lice bilo preplanulo od sunca, a grudi znojave?
Rukavi su mu obično bili zasukani do ramena, volela sam da dodirujem njegove mišice na kojima su, pri svakom pokretu ruke, iskakali mišići i nastajala ispupčenja i udubljenja; volela sam i da me poljubi, da bih osetila kako me njegova brada grebe po obrazu.
Strana 37-38
Ubrzo sam postala čuvena, i stali su da se otimaju o mene; moji ljubavnici su pravili mnoge gluposti da bi mi se dopali, svake večeri sam čitala ljubavna pisamca koja su preko dana stizala, ne bih li u njima našla nov izraz nekog srca, sazdanog drukčije od ostalih i stvorenog za mene. Ali sva su bila slična, i unapred sam znala kraj njihovih rečenica i način na koji će pasti na kolena; dvojicu sam odgurnula iz ćudljivosti i oni su se ubili; njihova smrt me nimalo nije dirnula, jer zašto su morali da umru? Zašto nisu savladali sve prepreke da bi me osvojili? Kad bih ja volela nekog muškarca, za mene ne bi postojalo more dovoljno široko, ni zid dovoljno visok koji bi me sprečili da dođem do njega. Da sam muškarac, kako bih se dovijala da potkupim čuvare, dase
noću popnem na prozore, i svojim ustima ugušim krik svoje žrtve, iako bi me svakog jutra obmanula nada koju sam uoči toga dana gajila!
Jedne sam ljubavnike terala s besom i uzimala drage, jednoličnost uživanja dovodila me do očajanja, a ipak sam ga grozničavo tražila, uvek žudela za novim nasladama i o njima ispredala čudesne snove, kao mornari koji ne mogu odoleti da ne piju morsku vodu kada ih mori žeđ!
Strana 46
Uostalom, ja se ovim nikome nisam ispovedao, jer bi mi se rugali. Zar se ne podsmevaju onima koji vole, jer to ljudi smatraju za sramotu; svako, iz stidljivosti ili sebičnosti, krije ono što mu je u duši najbolje i najnežnije; da bi nas poštovali, treba pokazivati samo najružniju stranu, to je način da čovek bude na zajedničkom nivou. Kako se može voleti takva žena? rekli bi mi, a pre svega, niko to ne bi razumeo; pa čemu ondaotvarati usta?
Strana 51
Što se tiče zavođenja devojke, za njega je silovanje bilo manji greh od toga; privezati nekoga za sebe, za njega je bilo gore nego ubiti ga. Ozbiljno je mislio da je manja nesreća ubiti jednog čoveka, nego napraviti dete; u prvom slučaju oduzimamo život, ali ne čitav život, već polovinu ili četvrtinu ili jednu petinu onog bitisanja koje se primiče kraju, koje bi se i bez vas okončalo; ali u drugom slučaju, govorio je on, zar nećete biti odgovorni za sve suze koje će ono proliti od kolevke pa do groba? Bez vas, ono se ne bi rodilo, a zašto se rodilo? Radi vaše zabave, svakako ne radi svoje! Radi toga da nosi vaše ime, ime jedne budale? Isto bi toliko vredelo da ga napišete na neki zid, šta će vam čovek samo zato da nosi teret radi tri-četiri slova?
Strana 52
od svih mesta čovek možda najviše voli ona koja je najviše proklinjao; zar zatvorenici ne žale za svojim zatvorom? To je zato što su se u tom zatvoru nadali, a kad su iz njega izašli nemaju više čemu da se nadaju; kroz zidove svojih ćelija videli su polja osuta belim radama, izbrazdana potocima, prekrivena žutim žitom, sa putevima oivičenim drvećem - ali kada su se našli na slobodi, u bedi, oni ponovo vide život onakav kakav je, siromašan, surov, sav blatnjav i hladan; polje, isto tako, ono lepo polje onakvo kakvo je u stvari: načičkano poljarima ne bi li ih sprečili da naberu voća kojeg su tako željni; šumarima, ako požele da štogod ulove jer su gladni; ukoliko ih obuzme želja da se prošetaju, a nemaju isprava, polje je puno žandarma.
Čuvar svetionika suviše voli ptice - Žak Prever
Hiljade ptica lete ka svetlosti.
Hiljade padaju,hiljade nalecu.
Hiljade zasenjenih,hiljade umlacenih.
Hiljade umiru…
Cuvar ne moze da izdrzi takve stvari.
Suvise voli ptice,
pa kaze:neka bude sta bude,briga me!
I svetla ugasi…
U daljini teretni brod pretrpi brodolom.
Brod koji dolazi iz tropskih krajeva,
brod natovaren pticama.
Hiljade tropskih ptica.
Hiljade utopljenih ptica…
